Aleksandra Šipovac je profesorica srpskog jezika i književnosti i nastavnica muzičke kulture u osnovnoj školi „20. oktobar“ u Vrbasu. Kao prosvetna radnica posvećena je radu sa mladima i rado u svojoj lokalnoj sredini učestvuje u aktivnostima koje doprinose boljem položaju njenih učenika i učenica. Zastupa stav najvećeg dela našeg društva – da je nasilje neprihvatljivo te da prema svakom obliku nasilja, posebno nasilja prema ženama i devojčicama, treba izgraditi sistem širokog štita koji obezbeđuje nulti stepen tolerancije na nasilje u našem društvu.
Iako zajedno sa svojim kolegama i koleginicama ima dosta prilika za dodatnim neformalnim obrazovanjem čije pohađanje zavisi od ličnih preferencija i procene potreba za ličnim i profesionalnim razvojem u stručnim oblastima, Aleksandra do sada nije imala prilike da detaljnije upozna ovu temu koju procenjuje društveno jako važnom. Ističe da je na obucim saznala stvari koje su joj značajne za dalji rad sa mladima poput znanja o funkcionisanju socijalnih službi, pravnoj podršci žrtvama i sistemu umreženosti institucija. Procenjuje da je dugoročno osnažena te da će joj ova znanja koristiti u budućem radu.
„Umrežavanje institucija je potreba i najvažniji segment u efikasnoj borbu protiv nasilja.“
„Ovaj trening kroz širenje različitih znanja i jačanje veština neophodnih za rad sa ženama iz marginalizovanih grupa sa iskustvom porodičnog nasilja, mene je lično osnažio. Ojačala sam veštinu aktivnog slušanja i sigurna sam da ću u buduće ljude slušati aktivnije, mnogo aktivnije. Tokom našeg seminara učestvujući u vežbi shvatila sam da treba mnogo, mnogo više da poradim na tome. Takođe, shvatam da moja uloga može da bude usmerena i na ohrabrivanje žrtava da prijave nasilje u porodici, da ih ohrabrim da ima opcija i da mogu da pomognem da se te opcije ostvare pošto sam na neki način autoritet mojim učenicima i učenicama. Ako već imam tu slobodu i privilegiju da nekome pomognem – ja ću učiniti sve da žrtvu ili potencijalnu žrtvu usmerim ili da je zaštitim od toga. To je i moja dužnost“ – Aleksandra Šipovac.
Aleksandra veruje da multisektorski pristup jedino može da osigura adekvatnu podršku žrtvama nasilja u porodici. Iz toga razloga kao dodatnu vrednost ove obuke procenjuje priliku da se na jednom mestu okupe, razmene iskustva i podele izazove sa kojim se susreću u radu sve postupajuće institucije kako bi izgradile prostor za saradnju i međusobno poverenje i razumevanje.
„Najupečatljivije mi je bilo upravo saznanje koliko glavno-postupajuće institucije, u čiji rad i nadležnosti nisam bila upućena, imaju propusta u postupanju, ali i teškoća u radu bez obzira da li je to stvar države, budžeta ili nečeg trećeg. Znala sam da ne funkcionišu punim kapacitetom, ali nisam znala iz kojih razloga. Sada sam čula i njihovu priču. Primećujem da još treba da radimo na umrežavanju kako bi se eliminisali česti nesporazumi između institucija i pojačala saradnja. Po meni to je efekat leptira. U opštoj borbi protiv nasilja u porodici neophodna je piramidalna struktura počevši od najmanjeg pa ka većem ili obrnuto u smislu podržavanja. Trebalo bi, recimo, u okviru opštine Vrbas da se institucije povežu međusobno, a onda da se uspostavi saradnja sa opštinom Kula i drugim okolnim opštinama.“ – Aleksandra Šipovac.
Želja da se promena desi nije dovoljna. Poverenje, saradnja i mnogo slušanja otvara vrata istinskoj promeni situacije na određenom lokalitetu. Zato je neophodno da se, u cilju kvalitetne podrške žrtava, i nakon obuka i seminara, komunikacija na nivou lokalnih institucija nastavi i konstantno unapređuje.
Direktna komunikacija insititucija i žena iz marginalizovanih grupa sa iskustvom nasilja dodatno otvara prostor za bolje razumevanje pozicije svake konkretne žrtve i nalaženje kvalitetnih i održivih planova podrške. U tom pravcu ide predlog profesorice Šipovac koja procenjuje važnim prisustvo žrtve samoj obuci koja bi bila voljna da ispriča neka svoja žitvotna iskustva i iskustvo saradnje sa institucijama. Prisustvo i autentična priča žrtve koja dolazi iz seoske sredine, iz romske zajednice ili žene sa invaliditetom, veruje, osiguralo bi momenat dublje empatije i rauzumevanja čime bi se otvorio prostor za dijalog institucija i lica o kome se govori.
Intervju sa Aleksandrom Šipovac, profesoricom srpskog jezika i književnosti, je nastao u okviru zajedničkog projekta „Integrisani odgovor na nasilje nad ženama i devojčicama u Srbiji III”, koji sprovode UNICEF, UN Women, UNFPA i UNDP u partnerstvu sa Vladom Republike Srbije, uz podršku Vlade Švedske.
Stavovi izneti u ovoj priči predstavljaju stavove autora i ne odražavaju nužno stavove Ujedinjenih nacija, navedenih agencija UN, Vlade Republike Srbije niti Vlade Švedske.

Posetite naš YouTube kanal
Youtube